dreaming of reality

utorak, 27.01.2009.

Wandering about. Wondering about...

"Dobar dan." -rekoh i odmah potom kritičkim okom proučim razne proizvode. Oko mi je zaokupila jedna buhtla.
"Može jedna šunka/sir buhtla." -kako nisam dobio odgovora pogledao sam u prodavacicu, da bih samo naišao na prazan pogled. Ženska kao da je u duha gledala, tj. ne gledala il šta već, nisam tog uvjerenja da se duhove može vidjeti ljudskim okom, što znači da je gledala kroz mene. Vrlo jezovit osjećaj.
"Ovaj... umm.."
-"Ha?"
"Buhtla, šunka/sir." -pokazah joj malim prstićem na rečeni proizvod.
-"Aha." -pogled joj se malo razbistrio i ubrzo je prionula poslu.

...

Da vas poštedim našeg daljnjeg dijaloga, reći ću samo da sam uspješno kupio već prije rečeni proizvod, ali me još par minuta nakon što sam izišao iz pekare kopkalo njemo ponašanje. Pitao sam se zašto se tako zagledala u prazninu. Možda joj se mozak ugasio i uzeo joj, nepovratno, par sekundi života. Možda ličim na nekog koga je prije poznavala pa ju je "trip down memory lane" preuzeo nakratko. Možda...

Mogao bi tako unedogled... ili barem dok mi inspiracija ne ishlapi.


-----------------------------------------------------------------------------------


Sjećam se tog događaja kao da je bio nekidan (što je zapravo i bilo). Izašao sam van ispušit još jednu cigareticu, dosadno unutra do boli, svi samo sjede, svirači sviraju, neke starkelje plešu, debili se udvaraju debiletama, itd. Ništ zanimljivo u tom trenutku se nije događalo.

Prije par minuta sam upoznao nekog čiču iz Prnjavora za kojeg se ispostavilo da je moj stric u drugom koljenu ili nešto tako.. od didinog brata sin. Lik mi je u pola minute rekao sve što moje prezime predstavlja, odnosno, sve što su ljudi koji nose moje prezime "Mi smo svi seronje, volimo pičku i muziku." Pa pretpostavljam da je to istina. U nekom smislu ja i jesam seronja neke vrste... volim pičke, iako nemam sreće s njima. Volim muziku, ne znam kak bi bez toga bilo. A pretpostavljam da je istinito i za ostatak onih koji dijele moje prezime (brat je nedavno, kako on kaže, u Amsterdamu gledao pičkin dim uživo... bio je napušen. A možda i na gljivicama, ko će ga znat.)
I razmišljao sam tako nešta o tim glupostima dok sam vani na hladnome uvlačio dim za dimom kad sam primijetio nekog starca sa šepavom desnom nogom 20m od mene kako ide u mom smjeru.

<5 minuta kasnije>

"Momak. Momak!"
-"Molim?"
"Jel mi možeš.. daj molim te... reci. Gdje je.. željeznički.."
-"... kolodvor" -možda je bilo donekle bezobrazno što sam umjesto njega dovršio rečenicu, ali u svoju obranu, već sam bio popio dosta, a i moram priznati da me prilično šokiralo njegovo pitanje.
-"Ovaj, pa, kolodvor vam je u biti tu odma preko puta, s druge strane tračnica."
"Aha.."
Nastupila je jedna neugodna pauza. Ja sam još uvijek bio u blagom šoku a starac je očito preživao informaciju koju je upravo primio.
-"Ovaj, odakle ste vi?"
"A... Daruvar... ne snalazim se baš ovdje." -vidim.
-"Koliko već dugo tražite kolodvor?" -primijetio sam da je starac već nekako zadihan. Malo me zabrinuo starkelja.
"Pa... krenuo sam... sa Slavonije 1..." -ovo je prouzročilo lavinu smijeha u pozadini moje glave, ali naravno da se nisam naglas smijao.
-"Ovaj... vi ste zaobišli kolodvor. Imate tu kao neki most, nadvožnjak. Samo prijeđete njega i odma desno vam je kolodvor."
"Aa ha-ha.. a tako je to." -tako je šta?...
-"Jel znate gdje je taj nadvožnjak?" nisam ni čekao odgovor... "dajte pokazat ću vam..."

Starac je nešto brbljao dok smo tih mučnih 50 metara prošli... nisam obraća previše pažnje jer kao što sam već rekao, popio sam već, a i nisam navikao pušiti toliko pa me i to udarilo malo u glavu.
"Momak.. puno ti hvala..." - umjesto da sačekam da kaže sve što je htio odmah sam odvratio nema na čemu i tak to, a starac ce meni "Kako da ne, naravno da ima" nisam ga razumio.

-------------------------------------------------------------------------------------

"E Bek! Di s' bio! Aj dolaz', konobari nam dali one votke besplatno!"
Jupi.. još alkohola. Tak je to kad ideš na bal sa Ukrajincima.

Taj lik što me zvao se kasnije uroljo, nije znao za sebe.
Najbolje piće je besplatno piće.

utorak, 09.12.2008.

Stage right, exit...

Iliti Entrance ako se nalaziš sa druge strane.. (ne pitajte me šta mi to točno znači, ne znam ni sam... zvučalo mi je dubokoumno pa sam napisao hehe)

Dakle, imam jedan zadatak... zadatak koji sam prisiljen odraditi i osjećam se kao zatvorenik na uvjetnoj što se toga tiče.

Shakespear na exit.

Genijalna predstava, komedija, parodija i još naučiš iz nje nešto. Ostadoh bez riječi (nešto što mi se prilično često događa.. zapravo, rjeđe je puno da imam riječi za nešto). Jedino što sam mogao bilo je smijati se i pljeskati, na početku, usred i na kraju predstave.

Jedino mi je smetala nezrela publika za koju bih mogao puno reći, a posebno za ona dva lika koja su sjedila iza mene, ali ću se ipak pokušati suzdržati....

- - - - - - - - -

.... uspio sam se suzdržati.

Dakle, kao što sam već napomenuo, imam mrski mi zadatak koji mi je nabačen na, oprostite mi na izrazu, grbaču zbog razno raznih razloga (9 neopravdanih izostanaka (svi zbog jednog predmeta) par dugova (zadaćnica, lektira, bilježnica, odgovaranje, test) i čudne privilegije koje uživam kod profesorice iz hrvatskog (sram vas bilo!)). Zadatak je taj.. da moram napisati članak o toj predstavi za školske novine. Znači tu leži miš.

Naravno, kad god mi se naloži "Obavi to ili!(...)" meni je to automatski mrsko i nemam nikakve motivacije. Ni mrve. Čim mi se 'naredi' da učinim nešto, iako znam da u biti to i zaslužujem i da mi je to prilika da jednim kamenom ubijem dvije (pet) ptičica. Meni je mrsko to uraditi.

...

Usput onako, jel zna tko zašto je zatvorena Gradska Knjižnica u Sl. Brodu? Nadam se da mi neće naplatit tih par dana/tjedana zakasnine (6 knjiga*3kn za svaki dan... nije lijepa svota) :(

Mali post/izvještaj, ne znam više o čemu da pišem (čitaj: ne da mi se pisati više)

Ae pozz,
do čitanja!

četvrtak, 04.12.2008.

The Silver Clouds' Dark Lining

Nađoh se tako u magli. Zastrašujuća bjelina. Ne vidjeh ništa pred sobom, ništa pod sobom i ništa za sobom. Ispružih ruke i one se izgube.

Strah me već svladavao jer nisam ništa osjećao. Više nisam bio siguran da li stojim, sjedim ili ležim, nije bilo težine, nije bilo pritiska. Osjetilna izolacija. Potpuna.

Pokušah čučnuti pa da probam rukama dodirnuti tlo. Ništa se ne dogodi.

Sad sam već počeo paničariti.
Šta mi se to dogodilo?
Nesreća?
Jesam li paraliziran?
Jesam li mrtav?
Pitanja su mi počela bubnjati po glavi.
Razbijajuca jeka.
Bujica riječi sve brže i brže.. izgovorenih?
Glasovi? Ili, ne?

Više nisam bio siguran ni u što, jedino u to da ću ovako poludjeti.
Odjednom je počelo zujati. Ono se pojačavalo... sve dok nisam pomislio da će mi uši eksplodirati. Tolika bol. Neću izdržati!

I onda mi je sinulo.

Ustao sam se iz kreveta i ugasio radio.

-------------------------------------------------------------------------------------------------
Opet se nađoh u magli... zar nisam ovdje bio maloprije? Pogledao sam dolje i vidio svoje noge. Pokrenuo sam jednu, pa drugu i počeo hodati polako kroz ovaj bijeli svijet. Nisam mrtav. Nisam paraliziran. Ovo je samo san.

Ali, ako znam da je ovo samo san, zar to ne znači da ću se uskoro probuditi?

Nije bilo buđenja.

Čudno. Obično se probudim čim shvatim da sanjam, ali nema veze, kad sam već ovdje mogao bih malo istraživati.
I tek što sam to pomislio zabih se u neki shi- ovaj, komad drveta. Ispred mene su iz bjeline iskočila ogromna vrata, vjerojatno od hrastovine, al to je bezvezno nagađanje. Sva magla oko njih je nestala. Okrenuo sam se da izvidim situaciju iza sebe. Ništa, sama bjelina. Pružih ruku da vidim šta će se desiti. Prsti su mi izbljedjeli pa ju brzo povukoh nazad. Ništa onda. Posvetio sam svu svoju pažnju na ta vrata. Iako sam znao, u teoriji, da se lucidnim snovima, u biti, može kontrolirati, ipak sam osjećao neki strah, poglavito što ja nisam znao kako kontrolirati svojim snovima. (da sam znao, odmah bi u početku ubacio par zgodnih cura koje bi učinile sve za mene i zaboravio ona šugava vrata, ali čini mi se da to, nažalost, tako neće ići. Barem u ovom snu...)
Nakon pobliže inspekcije tog velikog komada drveta (vrata), primijetih jednu ručicu, tj. ručketinu, taman nadohvat mojih ruku.


P.S. Ovo je skica posta jos iz 9. mjeseca. Nedovršen je, a i ne znam ga više dovršiti. Mogao bih sada izbrbljati ostatak priče, ali to ne bi zvučalo ispravno.
Ae, do čitanja! (lol)

ponedjeljak, 01.12.2008.

Never going to...

... get to France!

...

A joj, a joj, a joj! Ovo je bilo iznenada, samo mi se pojavila ta misao u glavi i naravno da sam ju morao zapisati... Mike Oldfield. Ne mogu se ni sjetiti kada sam slušao zadnji puta njegovu glazbu. Vjerojatno prije kojih... 7-8-9-10 godina. A čovjek još uvijek pravi novu glazbu!

Sad sam upravo otrčao u sobu i iskopao stare cd-ove iz starih kutija, stavio u mašinu (PC, da me ne bi krivo shvatili... ma da imam i još starijih gramofonskih ploča njegovih... zapravo još uvijek imam i nekakav gramofon, samo je pitanje u kakvom je stanju) i pustio glazbu... malo je "skakutava" jer su to ipak stari cd-ovi.

Genijalno.

Sad sam ful hepi onak, baš hepi.

Ali. Sad se ne sjećam o čemu sam mislio prvotno pisati. A nema veze, ostavit ću vam ovakav mali post i jednu pjesmu od Oldfielda.

Do čitanja! (kako vi čitate to 'do čitanja'? Ja ubacim ruski naglasak :D)

subota, 29.11.2008.

A New Beginning?

U zadnje vrijeme često pišem na svom blogu, tj. svom mentalnom blogu. To je 'blog' za jednokratnu uporabu jer koliko sam primjetio, stalno mi se gube postevi. Kao da nakon tolikih silnih minuta inspirativno napisanog teksta jednostavno pritisnem Ctrl+A i Delete, ili mi jednostavno pukne mentalna veza.

Možda gubim razum... a možda previše sanjarim da bi o nečemu zapravo mislio dovoljno dugo i koncentrirano da bi iz toga izvukao nešto i još zapamtio. Možda previše čitam knjiga koje zapravo nemaju nikakvu vrijednost, tzv. Light Novels. Možda previše igram igre, koje mi mozak 'puštaju na pašu'.

A možda sam jednostavno lijen.

Ponekad čujete neku vijest koja se tiče vašeg života za koju biste obično mislili da bi vam promijenila život, kao npr. selidba u novi stan/grad/državu, gubitak člana obitelji/bliskog prijatelja. Ponekad se to sve čini daleko od vas, čak iako se to vama događa. A ponekad je ta vijest tako... moćna, strašna, užasna! da ne želite zapravo shvatiti šta ona točno znači i šta predstavlja u vašem životu.

Ponekad zaželim novi početak.

Ponekad pomislim "Kad bih sada mogao početi ispočetka, ne bih učinio nijednu pogrešku koju sam učinio do sada, ne bih uprskao svoju 'novu' priliku, ne bih! Znam to!" a onda se pojavi misao "O bih... bih, znam te(se), učinio bi sve isto kao i sada."

Ponekad mislim da nema novih početaka.

Primjetio sam da je moj um meni samome prilično varljiv. Postoje trenutci kada je, ajmo reći, 'hyper', kada je totalno zaokupljen nečime, toliko udubljen da ne vidi ništa drugo. A u drugom trenutku mu je totalno svejedno, štoviše, baca ga u depresiju sama pomisao o tom 'nečem' što ga je maloprije toliko zadivilo.

Primijetio sam da previše pretpostavljam i očekujem ili "predviđam" od/kog drugih ljudi. Primijetio sam da sam toliko upao u 'to' da mi je više mrsko pričati s ljudima jer očekujem da znam koji će njihov odgovor/pitanje biti i odmah pretpostavljam i svoj, i tako cijeli razgovor, što totalno ubija zabavu, a i nerijetko se pokaže netočnim.

Primijetio sam da previše mislim o sebi (evo i sada to činim). Primijetio sam da sam toliko zaokupljen svojim 'jastvom' da u kombinaciji sa mojim pretpostavkama to čini nešto ubitačno za moje psihičko zdravlje.

A Možda Ponekad previše (krivoga) Primjećujem?


--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Usput onako, dobio sam neke nove dijelove za komp i fino ih ubacio i sve to, reinstalirao windowse (xp opet, ne sviđa mi se nekako Vista) i odlučio sam sa svime krenuti ispočetka (što se tiče kompjutera)... barem do sutra kada ću vjerojatno sa starog diska kopirati hrpetinu videa, igara i slika.

A eto, puno pozzova ljudi, znam da mi je post malo čudan, možda i mračan, al svi su oni jedan mali djelić mog života (moglo bi se reć dio mene).

<	siječanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?